Iz Tomekove perspektive
Korisnik Udruge Srce Zelina, Tomislav Nedelić, kojemu je u ranom djetinjstvu otkrivena cerebralna paraliza, pokazao je da upornošću može postići svoje ciljeve. završio je osnovnu i poljoprivrednu školu te usavršavanje za voditelja u elektroničkim medijima na Učilištu Experta u Zagrebu. Trenutno volontira na Radio Zelini, objavljuje kolumne, uređuje i vodi podcast na Youtube kanalu.
“Za naš invaliditet nemojmo kriviti druge”
Kod nas osoba s invaliditetom često puta se događa da zbog svog invaliditeta budemo ljuti na cijeli svijet i drugi su nam krivi za naše brige i probleme. Ja mislim da je u većini slučajeva takav stav pogrešan, ali nije uvijek i neopravdan. Takav stav ponekad se i može opravdati. Pri tome mislim na situaciju kada ste primjerice jedan određeni dio života bili zdrava osoba i onda vam se desi neka prometna nesreća koju je skrivio netko drugi, pa ste zbog nje postali osoba sa invaliditetom. Naravno da ćete kriviti tu osobu i pitati se zašto baš ja. Kriviti drugu osobu se možda može i kad osoba s invaliditetom postanete zbog neke liječničke pogreške. Kad invaliditet imate čitav život, tada je teško i besmisleno tražiti krivca. Ja to gledam drugačije – ne može se nikada znati, možda sam i sam postao osoba s invaliditetom zbog nečije pogreške, ali to je bilo prije 32 godine i po prošlosti ne treba kopati, nego je treba zaboraviti i ići dalje. Znam da je jako lako to reći, ali mnogo je teže to sprovesti u djelo. Ipak, treba dati sve od sebe i krenuti naprijed. Iako od kukanja nema ništa, nama ljudima je to u krvi i mi smo jednostavno takvi, često nam nešto ne paše. Mnoge stvari nisu po volji i volimo se uspoređivati s drugima. Ljudi nikada ne bi trebali žaliti za tim što netko može, a oni ne mogu, jer kada bi svi mogli raditi sve, po čemu bi se razlikovali? Puno sam puta bio u nekom društvu gdje sam znao čuti ono: da su meni bar tvoje noge, da barem ja mogu igrati nogomet kao ti ili da barem mogu trčati kao ti, a mi nismo niti svjesni da s takvim svojim komentarima ljude dovedemo u neugodnu situaciju, jer ne znaju što bi nam rekli. Stoga je najbolje kada ste negdje u društvu što manje pričati o dijagnozama i bolestima. Da me ne bi krivo shvatili, ne treba te teme u potpunosti izbjegavati, ali je potrebno o njima pričati na jedan umjeren i realan način tako da svima bude ugodno. Svi u životu prolazimo kroz teške situacije i iz njih često ne vidimo izlaz, ali nikada nije dobro biti frustriran i otresati se na ljude koji nam nisu ništa krivi, koji nam samo žele pomoći i barem malo olakšati situaciju. Zašto bih ja bio ljut na nekoga tko može svirati neki instrument, a ja ne mogu. Uvijek razmišljam na način: neka on svira, a ja ću se uz njega lijepo zabavljati ili recimo neka on igra nogomet, a ja ću gledati i uživati u utakmici. Nikada ne trebamo gledati što može onaj drugi i biti na tome zavidni, već se posvetiti onome što mi možemo, na to se fokusirati i u tome uživati. Zanimljiva stvar kod uspoređivanja s drugim ljudima je ta, da ne samo da se mi koji imamo neki oblik invaliditeta uspoređujemo s drugim, „zdravim ljudima“, već se često uspoređujemo i između sebe. Primjerice, kako ti možeš sve raditi s rukama, a ja mogu malo ili ne mogu. Naravno da se i takve usporedbe mogu razumjeti, jer nemamo svi isti oblik invaliditeta. Normalno je da oni koji imaju teži oblik bi željeli sve raditi kao oni koji imaju manje teškoće i lakši oblik, ali tu se najčešće malo toga, a nekada nažalost i ništa ne može promijeniti.
Nije važno koliko netko od nas može napraviti, već je bitno da jedni drugima uvijek budemo podrška.
