Problematika poslovne sposobnosti kod osoba s intelektualnim teškoćama u postupcima radi lišenja i vraćanja poslovne sposobnosti

Poslovna sposobnost svojstvo je koje nam omogućuje stvaranje pravnih učinaka u svakodnevnom životu. Osobama s intelektualnim teškoćama to je svojstvo pravno i faktički ograničeno. Cilj je ovog rada određivanje problematike s kojom se susreću osobe s intelektualnim teškoćama u postupcima radi lišenja i vraćanja poslovne sposobnosti, odnosno analiza utjecaja odlučujućih čimbenika u postupku: posebnih skrbnika, sudskih vještaka i sudaca. Kako bi se dobio cjelovit uvid u navedenu problematiku, prvo je potrebno odrediti osnovne pojmove i razlike između pojedinih pojmova u vezi s kojima u praksi često zna biti zabluda. Za bolje razumijevanje uloge skrbnika u postupku nužno je dobiti uvid u institut skrbništva za punoljetne osobe, s posebnim naglaskom na skrbnike iz vlastite obitelji. Konačno, razmatraju se i pojedina potencijalna rješenja za poboljšanje položaja osoba s intelektualnim teškoćama u navedenim postupcima, što bi doprinijelo i poboljšanju kvalitete njihova života te općenito položaja u društvu. U radu se iznose i tumačenja autora koja se temelje na primjerima iz prakse, odnosno iskustvu stečenom radom s osobama s intelektualnim teškoćama, njihovim skrbnicima i obiteljima.

Više pročitajte na linku

Radionice samozastupanja

Razmišljajući o vještinama potrebnim za neovisan život kada je riječ o osobama s invaliditetom, najčešće nam na pamet padaju „konkretne“ aktivnosti svakodnevnog života: osobna higijena, briga o odjeći, hranjenje i priprema obroka, kućanski poslovi itd. Naravno, te su vještine iznimno važne i one su nešto na čemu nastojimo raditi s članovima Kluba Srce (poludnevni boravak za OSI Udruge Srce Zelina) na svakodnevnoj razini, ali osim toga postoji i čitav niz drugih, a jednako važnih vještina. Riječ je o vještinama samozastupanja. Upravo ta komponenta čini najveću razliku između neovisnog života osobe s invaliditetom i institucijskog načina života u organiziranom stanovanju…

Jer što mi znači što imam svoju sobu, ako ne znam što želim imati u njoj? Što mi znači što mogu birati svoje „cimere“, ako ne znam tko su moji prijatelji? Hoću li biti sretan što mogu sam pojesti obrok, ako nikad ne mogu sam odabrati što želim jesti? Kako ću se požaliti na nečije loše ponašanje, ako ne znam prepoznati što je poželjno, a što nepoželjno? Kako ću provoditi svoj dan, ako ne znam što me zanima i što volim raditi?

Kroz radionice samozastupanja osobe s invaliditetom uče donositi vlastite odluke, birati među ponuđenim opcijama, izraziti svoje mišljenje, odabrati što im se sviđa, a što ne, razlučiti primjereno od neprimjerenog ponašanja osoba u svojoj okolini i još mnogo toga.

Na radionicama samozastupanja provedenim u Klubu Srce članovi su mogli osmisliti kako bi voljeli da izgleda njihova soba, planirali su svoj idealni dan, odlazak na putovanje, definirali kakav je to dobar prijatelj i tko su sve njihovi prijatelji, naučili razlike između poželjnih i nepoželjnih osobina osobnog asistenta itd.

Ove radionice bile su prilagođene za sve osobe koje su u njima sudjelovale, bez obzira na vrstu teškoće i komunikacijska sredstva koja koriste. Zadaci su bili popraćeni slikovnim prikazom – piktogramima i fotografijama, a pružala im se i podrška kroz dodatna pojašnjenja i demonstracije.

Pokazalo se da se kroz ove aktivnosti članovi, osim što stječu važna znanja i vještine, odlično zabavljaju. Često su s veseljem dijelili svoje vizije i odabire sa svojim prijateljima uz puno zajedničkog smijeha i komentiranja. Veselimo se radionicama samozastupanja, a još više njihovim rezultatima i u budućnosti.

Inovativni modeli radnih aktivnosti

Ostvarivanje prava na rad jedno je od temeljnih ljudskih prava. Nažalost, osobe koje nemaju ili su izgubile poslovnu sposobnost (najčešće osobe s intelektualnim teškoćama) rijetko dobivaju priliku ostvariti to svoje pravo.

Radeći s našim članovima u okviru „Kluba Srce“ (poludnevni boravak za OSI Udruge Srce Zelina) primijetili smo brojne potencijale kod naših članova, a i oni sami su nam izrazili neke svoje želje i interese. Odlučili smo pružiti im priliku da svoje vještine pokažu svojoj okolini i zajednici, ali i steknu neka nova iskustva i znanja.

Tako je osmišljen inovativni model radnih aktivnosti. Riječ je o novom obliku uključivanja u zajednicu za naše članove. U suradnji s poslodavcima iz lokalne zajednice, a sukladno interesima i mogućnostima naših članova, odabrali smo mjesta na kojima mogu u sigurnom, ali ipak realnom okruženju istražiti i predstaviti svoje mogućnosti.

Višestruke su koristi ovakvog načina rada – kod osoba s invaliditetom rađa se osjećaj korisnosti, jača samopouzdanje i stvaraju preduvjeti za buduće mogućnosti uključivanja u svijet rada. Na ovaj način oni uz podršku mentora stječu nova znanja, isprobavaju nova iskustva, vježbaju svoje komunikacijske vještine, razvijaju radne navika i osjećaj odgovornosti. Poslodavci dobivaju priliku upoznati se s načinom  funkcioniranja osoba s invaliditetom, njihovim jakim stranama i dosad neprepoznatim mogućnostima. Zajednica koja dolazi u interakciju s osobama s invaliditetom postaje tolerantnija i senzibiliziranija upoznajući njihove potencijale.

U radne aktivnosti dosad se uključilo jedanaestero korisnika „Kluba Srce“. Okušali su se na različitim radnim mjestima i djelatnostima. Uključeni su u radne aktivnosti u dva kafića i jednom restoranu, dva frizerska salona, dućanu s odjećom, vrtlarstvu i Gradskoj knjižnici.

Kako su ove aktivnosti pun pogodak, najbolje nam pokazuju osmjesi na licima naših članova, ali i poslodavaca, zaposlenika i mušterija na njihovim „radnim mjestima“. Ovim putem se zahvaljujemo svima njima na suradnji i jedva čekamo uključenje i drugih naših članova.

Djeca s teškoćama i sport

Djeca s teškoćama u razvoju  imaju brojnije potrebe od zdrave djece te zahtijevaju više brige, pažnje, vremena i angažmana svojih roditelja i okoline. Za djecu koja imaju poteškoća u razvoju često se veže i pojam „posebne potrebe“, a on označava potrebe koje djeca s teškoćama u razvoju imaju pri funkcioniranju u svakodnevnom životu, prije svega na zadovoljavanje osnovnih potreba, a zatim i na posebne potrebe koje imaju u procesu odgoja i obrazovanja, u očuvanju zdravlja i socijalizaciji. Pojam „teškoće u razvoju“ obuhvaća urođena i stečena oštećenja različite vrste i stupnjeva kao što su oštećenja sluha, vida, govorne komunikacije, invaliditet, mentalna retardacija, različita oštećenja mozga koja se manifestiraju u otežanoj sposobnosti kretanja, oštećenju mišića i živaca (cerebralna paraliza) ili pak u komunikaciji i nesposobnosti svladavanja društvenih vještina (autizam).

Da bi djeca razvila svoj puni potencijal ona od ranih godina moraju biti uključenja u razne  aktivnosti (sport , glazba , likovni i slično)

Sportske aktivnosti su jedna od bitnijih sastavnica ljudskog društva i ne smiju se zanemariti u nijednoj fazi ljudskog života. Ljepota sporta se ističe i u njegovoj raznovrsnosti jer svaka osoba može pronaći poseban dio sporta koji mu najviše odgovara. Raznolikost ljudi nije samo u njihovoj uključenosti u sport već i u njihovom poimanju sporta i mentalnoj sposobnosti za obavljanje određene radnje. Vrlo malo se istražuje i ističe uključivanje osoba s poteškoćama u sportske aktivnosti i tu bi se društvo trebalo puno više uključiti u rješavanje te problematike. Naime, osobe s poteškoćama u razvoju nije jednostavno uključiti u sportske aktivnosti jer to zahtijeva mnogo stručne pripreme. Također, postoji otpor i  od same osobe koju nastojimo uključiti u sportsku aktivnost i zato bi se to uključivanje djece sa posebnim potrebama  trebalo početi što ranije kako bi aktivnost postala navika te uspjela na vrijeme pokazivati svoje pozitivne učinke na sam rast i razvoj osobe.

Svako dijete bez obzira na njegovo stanje ima pravo biti uključen u razne aktivnosti pa tako i sportske aktivnosti koje mu mogu donijeti samo pozitivne stvari u životu. Društvo ne može živjeti samo na teorijskom dijelu, već se ljude (pogotovo djecu) treba stavljati u razne situacije gdje samom socijalizacijom mogu isprobavati svoje sposobnosti i učiti se kako biti što bolja podrška drugim osobama, a i samima sebi.

Upravo zbog toga  smo  edukacijski rehabilitator, Aleksandar Karanfiloski i ja napravili  jedinstveni  projekt   u kojem  nam je  cilj  uključivanje djece sa oštećenjima u razvoju u sportove na vodi (veslanje dragon čamca i SUP).

U početku smo krenuli sa velikim grupnim čamcima u kojima su mogli veslati i roditelji zajedno s njima , a sve u cilju da se djeca što više opuste i bez pritiska zavole ovaj sport. Nakon što su se djeca opustila , naučila osnove veslanja krenuli smo sa projektom individualnog  veslanja na dasci koji je bio veliki izazov za djecu ali i za mene.

Jako  teško je naći jedinstvenu formulu kako  uključiti djecu sa posebnim potrebama u sport i socijalni život. Ono što ja mogu reći i poručiti svima  je da svatko tko je u mogućnosti pomoći bi trebao u svom djelu da pridonese lakšem i uspješnijem uključivanju djece sa posebnim potrebama u društvene aktivnosti.

Ono što je meni karakteristično za rad sa djecom sa posebnim potrebama je da su ona sposobna za puno više stvari nego što to društvo percipira , a s druge strane mi kao osobe koje smo uključene u rad s njima možemo jako puno naučiti od njih i samim time puno više utjecati na odnos društva prema njima.

Moje osobno mišljenje je da natjecanja između njih treba izbjegavati, već bi trebalo puno više raditi na tome da djecu sa posebnim potrebama uključimo u aktivnosti sa “zdravom djecom” jer bi tada zdravu djecu od malih nogu naučili kako da se odnose prema djeci sa posebnim potrebama i shvate  koliko je važno da se ona uključe u normalni društveni život. Da bi osobe sa posebnim potrebama uključili u normalan društveni život i da bi bila prihvaćenja , ne treba previše trošiti vrijeme na gomilu tribina i rasprava, već ih treba puno više uključivati u svakodnevni život kako bi ljudi promijenili predrasude o njima i kako bi shvatili da je  većina njih sposobna za puno više nego što društvo  percipira i kako im moramo dati šansu da budu ravnopravni članovi društva bez ikakvih predrasuda . Svako od nas mora pridonijeti rješavanju ovog problema kako bi društvo bilo uspješnije , a ne samo kritizirati i širiti predrasude iz neznanja i neupućenosti.

Radni terapeuti pomažu ljudima sa smanjenim tjelesnim i mentalnim sposobnostima da budu što samostalniji i da se što bolje uključe u normalan život 

U svojih petnaest godina iskustva kao radni terapeut radila sam sa osobama s mentalnim teškoćama, osobama s intelektualnim teškoćama i osobama starije životne dobi. Navedene skupine su najosjetljiviji dio našeg društva kod kojih često zatvaramo oči i pravimo se da ne postoje u našoj blizini. Kao radni terapeut uvijek sam se trudila raditi na uključivanju takvih osoba u socijalnu okolinu i lokalnu zajednicu. Predrasude koje prate te „marginalne skupine“ ali i nas radne terapeute nisu opravdane. Mi radni terapeuti nismo oni koji samo izrezuju cvjetiće od papira kako to misle oni koji nisu upoznati sa strukom, već kroz rad nastojimo povezati, ponekad se čini dvije ne povezive strukture društva. Svi mi moramo nastojati pomagati u komunikaciji i osvještavanju kako smo potrebni jedni drugima. Nužno je raditi više na tom da okolina i društvo osvijestiti postojanje osoba s posebnim potrebama. Trebamo raditi prije svega na sebi na svim razinama, educirati ljude i beskonačno pričati o uključivosti „posebnih osoba“ u društvo, objasniti društvu kako su te osobe vrijedne pažnje, od kojih možemo učiti o istinskoj ljubavi i zahvalnosti koje one pružaju.

Vesele me promijene koje se svakodnevno događaju u pogledu uključivanja tih skupina u „normalan život“. Udruge promiču i javno progovaraju o problemima, ali i o vrijednostima ljudi koji su obilježeni dijagnozama ili sindromima. Organizacije koje okupljaju osobe s intelektualnim teškoćama  rade ogroman posao. Oni sagledavaju skupinu i osobu kroz njezin potencijal, djeluju i izvlače ono najbolje, zalažu se i izlažu za svoje članove. Kao i oni, mi okupacioni terapeuti želimo naglasiti kako je od iznimne važnosti holistički pristupiti pojedincu i njegovoj okolini. Nužno je postaviti ciljeve i kreirati plan radnih aktivnosti. Kroz ovaj portal želim pisati o važnostima upravo takvog rada kroz radne terapije i aktivnosti dnevnog života u kojima se radni terapeuti i svi sudionici u radu s osobama s intelektualnim teškoćama svakodnevno nalaze. Moram napomenuti da su dnevne aktivnosti i rutine koje provodimo i radimo bez razmišljanja iznimno važne, a spoznajemo to tek kada nismo u mogućnosti provesti ih zbog bolesti, ozljede ili ne dolaska štićenika. Radni terapeut žele i nastoje  prilagoditi okolinu kako bi u njoj uspješno provodili sve ono nužno za osobe s posebnim potrebama, nove vještine ne samo savjetodavno, već edukativno i praktično djelovali na provedbi istih. U protivnom, sve licence koje smo stekli za rad od strane komore radnih terapeuta, ostale bi na papiru.

Radni terapeuti rade, organiziraju i vode radno-terapijske radionice: likovne, glazbene i druge, organiziraju razne oblike druženja: tribine, proslave, predstave, organiziraju posjete kinu, kazalištu ili odlazak u crkvu itd. Sve te aktivnosti moraju biti pomno odabrane, usmjerene prema jasnim radno-terapijskim ciljevima te prilagođene potrebama i interesima svakog pojedinca, kako bi mu omogućile sadržajniji i kvalitetniji život.
Ciljevi terapije moraju biti usmjereni prema sve većoj sposobnosti za brigu o sebi od osnovnih elemenata hranjenja, higijene, odijevanja i slično. Naše štićenike moramo učiti o samostalnosti u vođenju domaćinstva te uključivati u posao i slobodne aktivnosti. Prilikom terapije, mi radni terapeuti pomno pratimo reakcije i napredak kako bi prema potrebi mogao prilagođavati program. Tu su kao neizostavna karika roditelji ali i svi zaposleni i volonteri u udruzi. No, to je već nastavak na novu temu, koju ću ostaviti za drugi put.