Supružnici Matišić: Naš Mario svakog dana jedva čeka kombi koji će ga odvesti prijateljima u omiljenu udrugu!

Iako su joj liječnici govorili da će sve biti u redu, Ivanka Matišić već je u prvim danima života svoga sinčića Maria znala da on neće biti kao ostala djeca. Mario je prilikom poroda ostao bez kisika, no uspjeli su ga vratiti u život.

-Bila je to blizanačka trudnoća. S drugim je djetetom sve bilo u redu, a kako su rasli ja sam ih stalno uspoređivala i jednostavno sam osjećala da nešto nije kako treba. Privatno smo išli na vježbe na Goljak, a u prvi razred Mario je krenuo u redovnu osnovnu školu. No, ostao je ondje samo jedno polugodište, nakon čega smo ga prebacili u bjelovarsku V. osnovnu školu koju je pohađao sve do 21. godine – priča nam Ivanka.

Ti prvi dani nisu bili nimalo jednostavni za obitelj Matišić. U to vrijeme, prije dvadesetak godina, o problemima i potrebama osoba s intelektualnim teškoćama gotovo se i nije govorilo.

Važnost udruga

-Na žalost, u to vrijeme čak su i najbliži članovi nekih obitelji u kojima bi se rodilo takvo dijete to smatrali sramotom. Srećom, vremena su se promijenila na bolje pa je društvo danas sve otvorenije, a takve osobe prihvaćene u zajednici – priča nam Mariev otac Marijan Matišić.

Za to su velikim dijelom zaslužne i udruge koje okupljaju osobe s intelektualnim teškoćama i članove njihovih obitelji. Poput Udruge osoba s intelektualnim teškoćama Bjelovar čiji su Mario i njegovi roditelji članovi posljednje dvije godine. Kažu kako su svakodnevni odlasci u udrugu donijeli veliku promjenu u život njihove obitelji, i to na bolje.

-Mario jedva čeka da ide u udrugu, svakog dana nestrpljivo čeka kombi koji će ga onamo odvesti. Kad se vrati detaljno nam priča o tome kako je proveo dan. Ponekad ga oduševi odlazak u knjižnicu, ponekad druženje u konjičkom klubu. S korisnicima programa koje udruga provodi se radi jako puno – priča mama Ivanka.

Ona i njezin suprug kažu kako se rezultati tog rada itekako primjećuju.

-Naš Mario prije toga nikamo nije odlazio sam, a mi smo možda prema njemu bili previše popustljivi. Naš i autoritet ljudi koji rade u udruzi je neusporediv. On će ondje poslušati sve što mu se kaže, odraditi sva svoja zaduženja, a to se održava i na mnoge situacije u kući – priča Marijan.

Dodaje kako su za to zaslužni zaposlenici i stručni suradnici koji, osim što imaju sjajan pristup prema svojim korisnima, i međusobno odlično surađuju.

-Oni se, kako se to kod nas kaže, jednostavno „rimuju“. Jako su složni, svi su kao jedno. Ništa ne rade s figom u džepu, nikome se ne obraćaju s visine, prema svima su jednaki. Kad imate takav kolektiv, onda morate imati i dobre rezultate. Nadam se da će udruga uskoro dobiti i adekvatan, već prostor jer je postojeći premali za sve što rade – kaže naš sugovornik.

Odlična atmosfera osjeti se i među samim korisnicima.

Sve kreće od kuće

-Njih je predivno samo gledati. Jednu su drugima velika podrška, pomažu su i pravi su prijatelji – kaže Ivanka.

Supružnici Matišić kažu kako je vidljivo i kako šira bjelovarska zajednica sve više prihvaća osobe s invaliditetom. No, smatraju kako kao pojedinci svi još moramo jako puno raditi na tome.

-Za neke ljude to je još uvijek tabu tema. Roditelji bi prvi trebali raditi na edukaciji djece, i zdrave i one koja imaju određene teškoće. Ako roditelji svoju zdravu djecu ne nauče kako se odnositi prema osobama s teškoćama, tko će ih drugi naučiti? O svemu treba otvoreno i iskreno razgovarati. Mi imamo lijep primjer u svojoj sredini. Ljudi koji su doselili u naše susjedstvo svoje su dijete upoznali s Mariom i otvoreno razgovarali o našoj situaciji. I to dijete i Mario sada su pravi prijatelji. Nedavno su se sreli na ljetovanju u Novom Vinodolskom i naš mali susjed Maria je iznenadio poklonom, ukrasnim magnetom. To je predivno i to bi trebalo biti pravilo, a ne izuzetak – zaključuje Marijan Matišić.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.