Osnivačica Ludbreškog sunca: „Da mogu birati, ponovno bih se odlučila za ovakav život!“

Iako su nakon njezina rođenja liječnici prognozirali da će živjeti između 12 i 18 godina, Melita Zlatar ovaj je svijet napustila tek u 48. godini života. Zbog teške dijagnoze, čitav je život provela kao stopostotni invalid. Nije mogla govoriti niti samostalno obavljati fiziološke potrebe, pred kraj života nije niti hodala. Liječničke prognoze pobijedila je pak zahvaljujući ljubavi, vjeruje i danas, tri godine nakon Melitine smrti, njezina majka Ruža.

A upravo je Ruža od svih u Melitinoj blizini, svoju djevojčicu obasipala s najviše ljubavi. Ona joj je bila inspiracija za pokretanje Udruge Ludbreško sunce koja danas služi kao primjer za vrhunski rad s osobama s invaliditetom, uključujući i one s intelektualnim teškoćama.

Prvi u Hrvatskoj

-Udruga je osnovana 1996. godine, s ciljem da osobama s invaliditetom koja su ostale živjeti sa svojim obiteljima, olakšamo svakodnevicu. Od samoga početka zamisao je bila da im se omogući da trajno ostanu u obiteljima ili sličnoj zajednici, odnosno da se izbjegne njihov smještaj u neku ustanovu – priča nam gđa Ruža.

Iako je i sama skrbila o teško bolesnoj kćeri te uz to radila i odgajala sina koji je danas uspješan, samostalan čovjek, naša je sugovornica uvijek pronalazila vremena i za rad u udruzi te za osmišljavanje i provedbu različitih projekata. Tako je upravo Ludbreško sunce među prvima u Hrvatskoj 2002. godine krenulo s provedbom programa poludnevnog boravka. Aktivnosti i programi s vremenom su dodatno rasli.

-U svim programima koje financira resorno ministarstvo trenutno imamo 70 korisnika. 20 njih korisnici su poludnevnog boravka, još deset ih je u programu cjelodnevnog boravka. Imamo i tri kuće za organizirano stanovanje u kojima je smješteno 25 korisnika, a ove godine uključili smo se i u program osobne asistencije u sklopu kojega imamo 13 korisnika i osmero asistenata. Sveukupno zapošljavamo 34 osobe – nabraja gđa Ruža, dodajući kako je skrb za korisnike programa na još višu razinu podignuta zahvaljujući angažmanu stručnih suradnika. U udrugu tako redovito stižu medicinska sestra, psihijatrica i drugi stručnjaci.

Kuće u vlasništvu Udruge

Organizirano stanovanje je pak priča na koju su u Ludbregu posebno ponosni. Sva tri objekta u kojima su smješteni korisnici u vlasništvu su Udruge velikim dijelom i zato što si sve ove godine gđa Ruža nije isplaćivala plaću, već je taj novac preusmjerila na otplate kredita. K tome je od samog početka inzistirala na tome da korisnici budu smješteni baš u kućama.

-Kad su nas 2014. godine iz Ministarstva zvali da otvorimo još jednu stambenu jedinicu, nudili su nam stan, no ja to nisam željela prihvatiti. Tražila sam da mi daju tri mjeseca da pronađem i uredim kuću uz koju će naš korisnici imati i dvorište te vrt. To je za njih jako važno, a rad na otvorenom služi im kao radna terapija – kaže naša sugovornica.

U namjeri je uspjela. Prije toga, prvu kuću Udruga je otvorila još 2011. godine, a treću prije tri godine. Ta je pak priča čudesna i, vjeruje gđa Zlata, povezana s njezinom Melitom.

-Zahtjev za otvaranjem treće kuće podnijeli smo još 2019. godine, no onda je došla korona i sve se nekako odužilo. Da stvar bude gora, u prosincu 2020. godine umro mi je suprug, a i Melitino zdravstveno stanje pogoršavalo se iz dana u dan – prisjeća se gđa Ruža.

Unatoč svim tim problemima, u svibnju 2021. godine otišla je u Ministarstvo i reaktivirala zahtjev za financiranjem treće stambene jedinice.

Znak s neba

-Učinila sam to i vratila se kući. U međuvremenu je mojoj Meliti bilo sve gore i na kraju je preminula 21. lipnja 2021. godine. Dva tjedna nakon toga u Udrugu je stigla pošta, odobrenje i ugovor za našu treću stambenu jedinicu. Kad sam vidjela datum na ugovoru, ostala sam bez teksta. Bio je to 21. lipnja, dan kada je umrla moja Melita – prisjeća se naša sugovornica koja, kaže, ne vjeruje u slučajnosti.

Taj znak s neba za nju je bio poticaj da i dalje nastavi predano pomagati osobama s invaliditetom. A koliko je u tome uspješna najbolje svjedoči činjenica da je ljudi posvuda prepoznaju.

-Ljudi znaju što radimo, kad smo pripremali program osobne asistencije i obilazili potencijalne korisnike, iznenadilo me koliko ljudi poznaje naš rad – kaže Ruža.

To je, kaže, nešto što joj daje snage da i dalje ustraje.

-Puno sam razmišljala o tome, no nisam uspjela dokučiti je li sve što sam doživjela u životu neki poziv ili mi je nametnuto kao svojevrsna kazna. No, reći ću vam jedno. Da mogu ponovno birati život, izabrala bih isti ovakav. Ne bih mijenjala ništa. Rad s osobama s teškoćama čini nas boljim osobama i svatko tko ima tu priliku na njoj treba biti iskreno zahvalan – zaključuje naša sugovornica.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.